
Beograd se 1969. godine suočavao sa velikim brojem pasa lutalica, dok su veterinarske službe sprovodile stroge mere njihovog uklanjanja sa ulica. Prema tadašnjim propisima, svaki pas zatečen bez nadzora mogao je biti odveden u gradsku kafileriju, čak i ako je imao vlasnika. Građani su se žalili na način hvatanja i visoke troškove preuzimanja ljubimaca. Direktor kafilerije potvrdio je da su rasni psi privremeno čuvani i nuđeni novim vlasnicima preko kinoloških organizacija. Ukoliko vlasnici nisu dolazili po njih, životinje su ustupane medicinskim ustanovama za eksperimente. Takva praksa izazivala je negodovanje javnosti i otvarala pitanja o zaštiti životinja. Problem su dodatno pratili česti ujedi pasa i nedovoljno efikasan sistem zdravstvene kontrole.