
U Beogradu sredinom osamdesetih godina gradski prevoz je bio osnovni način kretanja kroz grad. Autobusi i tramvaji su bili puni skoro u svako doba dana. Ljudi su se oslanjali na prevoz za posao, školu i svakodnevne obaveze. U takvom okruženju kontrola karata bila je stalni deo vožnje. Kontrolori su ulazili u vozila i proveravali karte dok su autobusi i tramvaji bili u pokretu. Gužve su bile velike i često su otežavale kretanje kroz vozilo. Putnici su u žurbi tražili karte po džepovima, jaknama i torbama. Sve se dešavalo dok su vozila naglo kretala i zaustavljala se na stanicama. U takvim uslovima kontrola je često delovala haotično i ubrzano. U isto vreme dešavali su se ulasci novih putnika i izlazak drugih, pa je prostor u vozilu stalno menjao formu. Kontrolori su morali brzo da reaguju i da se prilagođavaju situaciji. Putnici su navikli na takav ritam i svako je imao svoj način snalaženja. Vremenom su počeli da se uvode bolji sistemi organizacije i naplate karata. Ipak, način rada iz tog perioda ostao je upamćen kao specifičan deo gradskog života. Ovakve situacije se i danas prepričavaju kao deo svakodnevice Beograda osamdesetih godina.